5 Zanimljivih činjenica o gladijatorima

Rimski gladijatori su postali vrlo popularni likovi u modernoj kulturi, a danas znamo relativno mnogo o ovim drevnim ratnicima. Nažalost, moderni filmovi su poprilično iskrivili pravu sliku o njima, i ubijedili nas da su gladijatorske igre bile orgije krvi i neizbježne smrti. Ali istorija nam priča sasvim drugu priču: one su bile pažljivo isplanirani događaji u koje je uloženo mnogo novca i truda. Previše da bi život jednog gladijatora bio tek tako izgubljen.

 

5. Gladijatori su u većini slučajeva preživljavali borbe, čak i kada izgube

gladijatori-1

Nema nikakve sumnje da su gladijatori stavljali svoj život na kocku ulaskom u amfiteatar, no upravo je taj trenutak opasnosti i bio najvažniji dio igre. Prema riječima profesora Fritza Krinzingera iz austrijskog Arheološkog instituta, gladijatori su bili poput današnjih vozača Formule 1, “Shumacheri antičkog svijeta”. Svaki put kada bi nastupali, izlagali su se ozbiljnoj opasnosti, ali su, poput današnjih (ekstremnih) sportista, bili spremni rizikovati život za svoj sport.

Moderna nauka i arheologija nam danas pužaju detaljniji uvid u život jednog gladijatora. Pa tako danas znamo da su ovi slavni zatvorenici imali poprilično dobru medicinsku njegu. Njihove rane i lomovi su se liječili, a tokom oporavka čak su bili podvrgnuti i fizikalnim terapijama. Istorijski dokumenti potvrđuju da su neki gladijatori imali i vlastite privatne liječnike i masere, a njihova se ishrana pomno pratila.

Analizom 100 gladijatorskih borbi iz 1. stoljeća, utvrđeno je da je samo 19 od 200 gladijatora izgubilo život u areni. Oni su jednostavno bili previše dragocijeni da bi umrli.

 

4. Gladijatori su imali svoje sponzore

gladijatori-2

Poput današnjih sportova, gladijatorskim borbama je vladao financijski interes. Lanistae, poduzetnici koji su kupovali, prodavali i novačili nove glaijatore bili su najvažniji faktor ovog krvavog sporta. On su gladijatore iznajmljivali za borbe, ali prije toga su ih vodili u gladijatorske škole, obučavali, dobro hranili… Lanistae su u svoje gladijatore ulagali jako mnogo sredstava.

Lanistae su bili toliko moćni da su uglavnom oni bili ti koji su odlučivali o životu gladijatora, a ne publika ili organizator (političar ili patricij). S obzirom da su ulagali novac u svoje borce, njima u interesu nije bilo da ih iznesu mrtve ili previše ranjene iz amfiteatra. Lanista je imao puno pravo da zatraži od sudije (da, svaka borba je imala sudiju) da poštedi borca ili da proglasi borbu neriješenom, kako bi se spriječilo nanošenje daljih ozlijeda.

Ako bi gladijatorska borba previše trajala, sami umorni borci su imali pravo da se predaju, a ovo bi učinili tako što bi bacili mač i štit na pod i zatim podigli ruku sa ispruženim kažiprstom. Ako je borba bila dobra i poštena, gomila bi uzviknula “misso” (milost), ali ako publika nije bila zadovoljna, urlala bi “lugula!” (zakolji ga!). U takvim momentima, organizator borbe bi imao posljednju riječ – zadovoljiti želju krvoločnih gledatelja, ili platiti Lanistai veliku odštetu za smrt njegovo borca. Kao i danas, novac je uglavnom odlučivao ishode.

 

3. Gladijatori su bili dobro nagrađivani za svoje napore

gladijatori-3

Niko u Rimu nije želio vidjeti kako slavni gladijator gubi život u areni, pa tako ni Julije Cezar koji je čak i izdao naređenje da se tokom gladijatorske predstave koju je organizovao za svoju kćer Juliju “Gladijatori koji ne izazovu oduševljenje publike trebaju na silu sačuvati i spasiti.” Istoričar Svetonije je zapisao da čak ni krvoločni Neron nije želio gledati kako gladijatori umiru, pa je i on naredio da ni jedan gladijator ne bude ubijen tokom predstave u Campusu Martiusu.

Sve ovo govori o statusu gladijatora u Rimskom Carstvu, a to da su bili slavni i bogati sportaši potvrđuju i činjenice da su pobjednici bili i jako dobro nagrađivani nakon borbi. Poslije borbe, pobjednik se smio popeti do lože u kojoj su sjedili dostojanstvenici, a tu bi i dobio nagradu – palminu granu i vrećicu sa novcem koju je smio zadržati, uprkos tome što je bio rob. Za izanredne nastupe, gladijatori su mogli dobiti i lovorov vjenac, koji je ekvivalent današnjoj zlatnoj medalji. Neki ‘slobodni ljudi’ su postajali gladijatori upravo radi ovih nagrada.

S obzirom da je većina gladijatora dolazila iz niže staleži – bili su robovi, kriminalci ili zarobljeni vojnici, ove nagrade su im pružale priliku da steknu veliko bogatstvo – i najvažnije, slobodu. Svaki slobodni gladijator bi dobio pločicu u kojoj je bilo urezano njegovo ime, a njegov sponzor bi dobio značajnu naknadu za izgubljenog borca.

 

2. Gladijatori su imali svoje obožavateljice

gladijatori-4

Mješavina mišićavog tijela i odvažnosti uvjek je posebno dobro porlazila kod gledateljica. Umjetnička imena gladijatora, poput Narcis ili Eros, su govorila o tome kako oganizatori žele privući pažnju ženskog dijela publike, a zapis o jednom gladijatoru, Celadu, govori kao je on izazivao uzdah svim djevojkama.

U 2. stoljeću nove ere satiričar Juvenal ismijavao je jednog plemića kojeg je ostavila supruga kako bi pobjegla sa gladijatorom: “Na njegovom licu bilo je nekoliko deformacija: ožiljak od kacige, golema izraslina na nosu. Ali ono što žene vole je mač.”

Dobro je poznata činjenica da su gladijatori privlači žene, a čak su se i dame plemićkog porijekla borile za njihove ‘usluge’. No, erotska privlačnost gladijatora nije bila posebno draga muškarcima, pa je tako Car August, zabrinut da je ona previše snažna, naredio da žene smiju gledati gladijatore samo sa najudaljenijih pozicija u areni.

 

1. Gladijatorske igre su bile pažljivo isplanirane

gladijatori-5

Danas znamo da su sve gladijatorske igre bile daleko iznad obične orgije krvi i neizbježne smrti. Ovi dvoboji su bili pažljivo isplanirani, a odvijali su se pod budnim okom sudije. Gladijatori su bili borci koji su redovno trenirali, a vješta guranja, izmicanja i pariranja koja su izazivala oduševljneje publike nisu bila ništa drugo do dobro uvježbanih poteza. Istoričari ove borbe porede sa današnjim boks mečevima – samo što umjesto rukavica, borci imaju mačeve.

Postoje dokazi da su se neki natjecatelji ‘uvjeravali’ bičevima, bakljama i užarenim željezom da se bore, no većina istoričara vjeruje da to nisu bili gladijatori, već bezvoljni vojnici ili kriminalci osuđeni na smrt.

Gladijatorske igre su bile cjelodnevni događaj. Dan bi uijek počinjao predstavama sa životinjama koje su najviše podsjećale na iscenirani lov. Poslije toga, tokom pauze za ručak, obavilo bi se javno smaknuće kriminalaca osuđenih na smrt koji su mogli biti ubijeni na razne načine: od razapinjanja na križ, do bacanja lavovima. Nakon brutalnog smaknuća u kojem je publika jako uživala, došao bi predah uz neki komični akt, ili čak i plesnu tačku.

Tek su se u poslijepodnevnim satima u areni počeli pojavljivati gladijatori, noseći bogato ukrašene oklope i štitove, popraćeni zvukovima bubnjeva i fanfara. Svi podaci o gladijatorima učesnicima bili su objavljeni, a posebno su bile istaknute njihove predhodne pobjede i nagrade koje su primili. Gladijatori su se prvo zagrijavali sa drvenim ili tupim oružjem, pokazujući publici svoje vještine. Unaprijed izvježbani potezi (poput današnjih hrvačkih mečeva) izazivali su uzvike i plijesak.

Na kraju ovog uvodnog zagrijavanja, svi gladijatori bi se povukli iz arene, a to je označavalo i početak pravih borbi. Igre su uglavnom obuhvaćale niz dvoboja koji su se odvijali prema dogovorenim pravilima, uz službenu potvrdu sudije koji je imao pravo zaustaviti borbu u bilo kojem trenutku, te vratiti gladijatore na početne položaje. Sudije su imale pravo i prekinuti borbe, te proglasiti neriješeni rezultat. Tokom Gladijatorskih igara, obično se dešavalo 12 -15 ovakvih duela, a relativno malo ih je završavalo smrću učesnika.

Preporučujemo: 5 Zanimljivih činjenica o samurajima

Pratite nas:

Moglo bi vam se svidjeti i...

Sponzorisani sadržaj

loading...