Kada umjetnik inspiriše umjetnika…

U razgovorima sa umjetnicima često primjetimo da izvor inspiracije traže u prirodi, zvjezdanom nebu, ljudima… pa čak i najapstraktnijim mislima i idejama koje se tiho javljaju u snovima i mašti… Ali kada jedan umjetnik inspiriše drugog, jedna grana umjetnosti drugu, dobijemo sasvim novi spoj dva različita svijeta, spojena u jedan.

Inspirisana slikom “Daljina”, umjetnice iz Beograda Mihaele Todorović (čije smo radove prethodno objavili), M. O. je napisala prekrasnu prozu koju možete pročitati u nastavku pod nazivom “Silueta”.

Silueta

Izađi, pogledaj…

Silueta kraj prozora, mirna i čvrsta. Siječe mjesečinu koja je obasjava, precizno, oštro… Zrači nekom odlučnom gipkošću, gotovo prkosno, izazivački! Prekrštenih ruku, izbačenih ramena, podivljalih pramenova kose što se kao talasi spuštaju niz kanjon leđa izvijenih u mostove ženstvenosti… Glavu je zabacila – blago, miriše na ponos i sluti aroganciju. Oči se prepuštaju daljini, pogled seže i hvata prostor dok tišina odzvanja i drobi zidove. Reklo bi se, sudi nekome, nečemu… Možda svakome i svačemu…

Sad se vrati natrag…

A šta ako je jedina konstanta u tebi, tako nepomičnoj, nemir? Šta ako bitišeš u strepnji koja zamrzava pokrete tijela? Šta ako su te oči očajni tragači koji gube borbu od daljine, koji vape za odgovorima, pa se ne nalazeći ih, poput rikošeta razjareno vraćaju u sopstvene dubine, pa tamo traže iskre i traže… Ali kako naći nešto što ne poznaješ?! A šta ako glava zabačena unatrag, odaje nemoć, odaje molitvu višoj sili, poput vjernika koji klekne u crkvi na koljenima? Neko kleči na duši istinskije, odanije, predanije pred Bogom na nebu i u sebi… A šta ako u tišini vrištiš kroz bol i strah a ne glas? Šta ako ne želiš da se čuje,ne tako, prosto isuviše za ono što osjeća… Ne svakome, ne masi. Dostojanstveno. Šta ako se te ruke brane, drže svoj svijet, podalje od površine…i tješe, same sebe u zagrljaju…

– M. O.