Kako je sibirski haski postao šampion psećih zaprega

Kada je krajem 19. stoljeća na aljaskom poluotoku Suad, na rijeci Klondajk  otkriveno zlato, mnogi su se poneseni zlatnom groznicom uputili ka Aljasci u potrazi za boljim životom. Neki su se za kratko vrijeme obogatili, neki su odustali i otišli, nekima se u divljini Aljaske izgubio svaki trag, a neki su ostali da strpljivo čekaju svojih 5 minuta. Ovi posljednji su u negostoljubivim i hladnim krajevima ledene Aljaske osnovali naselje tragača Noum.

Tu u blizini Beringovog mora, u surovoj hladnoći Aljaske, čovjek nije mogao opstati sam. Nije se mogao uzdati u morski promet, a na kopnu je bilo još teže. Zato su psi, izdržljivi, hrabri i uporni, postali najveći čovjekov oslonac. Zahvaljujući njima Noum je u svakom trenutku bio opskrbljen, a podaci iz toga vremena kažu da je broj pasa u Noumu po glavi stanovnika bio veći nego bilo gdje drugdje u svijetu. Pasji život je često bio vredniji nego čovjekov.

Vrlo brzo ljudi su se počeli međusobno nadmetati kako bi pokazali ko ima bolju i izdržljiviju pseću zapregu. Tako su, 1908. godine oformljene utrke „All Alaska Sweepstakes“ na stazi dugoj 650 km. Ona je išla preko ledenog mora, tundri, kroz planine, šume, a dodatni napor i težinu predstavljao je ledeni sjeverni vjetar koji u tim krajevima neprestano duva. Vrlo brzo glas o utrci pasa proširio se i na ostale dijelove svijeta. Već naredne 1909. godine, broj ekipa koje su se prijavile za sudjelovanje bio je znatno veći.

 

Sibirski haski po prvi put na utrkama

haski-2

foto: pixabay.com

Među njima su se našli i psi Viljema Gusaka, koji je sa svojim zapregama na Aljasku stigao iz isto tako surovog ledenog Sibira. U usporedbi sa psima iz drugih zaprega, koji su bili snažni, širokogrudni, borbenog karaktera i prijeke naravi, Gusakovi su bili kompaktni i poslušni, a imali su i znatno kraće noge, zbog kojih su dobili podrugljiv nadimak „mali sibirski miševi“ i niko na njih nije gledao ozbiljno.

Bez obzira na to, april 1909. godine ostat će upisan u povjesnim analima kao datum kada je prvi put jedna zaprega sibirskih haskija viđena na američkom kontinentu, a Gusakovi haskiji osvojili su treće mjesto na utrci u Noumu, pobravši veliku naklonost publike. Ljudi su prije svega bili iznenađeni svježinom haskija nakon utrke. Oni nisu poput ostalih pasa pokazivali znakove iscrpljenosti, unatoč ogromnim naporima i nedaćama koje ovo natjecanje nosi sa sobom.

U ljeto 1909. godine, izvjesni Foks Maul Remsi odlazi u Sibir i ubrzo se vraća na Aljasku sa 70 haskija. Oni su korišteni za tri zaprege koje su se 1910. godine natjecale na utrci „All Alaska Sweepstakes“ i koje su ostvarile izvanredne rezultate – prvo, drugo i peto mjesto. Pobjedničku zapregu predvodio je Džon Džonson, poznat kao „čelični čovjek“, a rezultat koji je ostvarila nikada kasnije nije nadmašen. Zaprega haskija je stazu prešla za 74 sata, 14 minuta i 37 sekundi. Ovi haskiji se narednih godina nisu popeli na tron, ali su uvijek zauzimali visoke pozicije, a sumnjalo se da im je u hranu više puta sipano uspavljujuće sredstvo. Haskiji Džona Džonsona ponovo su postali prvaci 1914. godine.

 

Mali čovjek sa malim prstima – Leonard Sepala i njegovi haskiji

haski-3

foto: pixabay.com

Tih godina na Aljasku dolazi i Norvežanin Leonard Sepala, čije će ime zauvijek ostati vezano za rasu sibirskog haskija i za utrke psećih zaprega. Svake godine uoči glavne utrke, održavale su se i mnoge pripremne, a na jednoj od njih se okušao i sam Sepala, sa zapregom sastavljenom od različitih pasmina. Igrom slučaja, zahvaljujući jednom orlu koji je slijetao na stazu i tako mamio Sepaline pse da brže trče, njegova zaprega je prva prošla kroz cilj. Tada se kod Sepale rodila neodoljiva želja da se oproba u glavnoj utrci.

On ubrzo uspjeva nabaviti 15 haskija za svoje zaprege. Njegovo prvo sudjelovanje na velikoj utrci 1914. godine završilo je neslavno, pošto je zbog smanjene vidljivosti uslijed jakog snijega promašio stazu i izgubio se. Međutim, za 1915. godinu Sepala i njegovi haskiji su bili mnogo bolje pripremljeni i sa lakoćom osvajaju prvo mjesto, a taj uspjeh ponavljaju i u naredne dvije godine. Na žalost, obzirom da se Prvi svjetski rat odužio, natjecanje „All Alaska Sweepstakes“ je zadnji put održano 1917. godine, a ostat će upamćeno kao najfascinantnije poglavlje u povjesti utrka sa psećim zapregama.

Nakon toga superiornost sibirskog haskija kada su u pitanju ovakve vrste natjecanja je postala nesporna, a u brojnim do danas sačuvanim statistikama mogu se vidjeti podaci o impresivnim rezultatima Sepale i njegovih pasa i to ne samo na Aljasci, već i u Kanadi i Novoj Engleskoj. „Mali čovjek sa malim prstima“, kako su ga zvali, gdje god da se pojavio na trkalištu ostvarivao je nevjerojatne rezultate, a ljudi su s divljenjem gledali  na njega i njegove pse.

Sepala i njegovi haskiji pamte se i po humanosti, po nesebičnom pomaganju ranjenicima u toku rata i spašavanju rudara iz rudarskih nesreća koje su u to vrijeme bile česte. Zahvaljujući njegovoj hrabrosti, snalažljivosti, ali i spremnosti i izdržljivosti njegovih pasa, Sepala je spašavao ljude u situacijama u kojima nikom drugom to nije polazilo za rukom.

Pratite nas:

Moglo bi vam se svidjeti i...

Sponzorisani sadržaj

loading...

Tagovano kao: , ,