Svi smo čuli za izraz „svakako ne možeš ponijeti sa sobom u grob“, ali čini se da su neki vladari u istoriji dokazali upravo suprotno. Sva njihova imovina, zajedno sa slugama i vojskom, je pokopana zajedno sa njima, kako bi se njihov raskošni život mogao nastaviti i poslije smrti.
U ovaj post nismo uključili egipatske vladare… jer oni zaslužuju posebnu priču.
O Puabi iz grada Ur se danas zna jako malo, osim da je živila i umrla negdje u 26. ili 25. stoljeću prije nove ere. Kada je njezina grobnica otkrivena 1920-tih godina, u njoj je pronađeno mnoštvo blaga, ali i ljudi. Grobnica ove kraljice se smatra jednom od najvrijednijih na svijetu.
Među artefaktima je bio i složen ukras za glavu napravljen od zlatnih listova, češalj od suhog zlata, haljina prekrivena draguljima… kao i mnogi drugi vrijedni predmeti. Naravno, Puabi nije otišla u zagrobni svijet sama. Zajedno sa njom su bile pokopane i 52 sluge, za koje je ustanovljeno da su bili otrovani, ali još nije sigurno da li su se otrovali svojevoljno ili pod prisilom.
U kineskoj kulturi, smrt i umiranje se percipiraju kao samo još jedna faza života. Dakle, nije ni čudo da su carevi i drugi plemići imali pogrebne komore dizajnirane za održavanje bogatstva i prosperiteta.
Neki grobovi su tako kompleksni da gradnja počinje istog dana kada se car i kruniše. Jedan takav slučaj je car Ch’in Shih Huang Ti. Gradnja na njegovoj grobnici je počela kada je on okrunisan (tada je imao 13 godina).
Njegova grobnica je bila ispunjena zalihama hrane i luksuznog pribora za jelo, kućnm ljubimcima – i naravno (mrtvim) slugama. Na sreću, većina njegovih slugu i životinja je eventualno bila pošteđena i zamijenjena svjetski poznatom vojskom od Terakote. Praksa ljudskih i životinjskih žrtava je eventualno potpuno nestala zahvaljujući kontinuiranim prigovorima istaknutih filozofa, poput Konfučija.
Svi su čuli za njega – najstrašniji vladar 13. stoljeća koji je iza sebe ostavljao prah i pepeo (doslovno). Sela i gradovi kroz koje je Džingis-kan prolazio ostali su samo pustoš, jer su po njegovom naređenu u tim mjestima morali biti uništeni svi – čak i žohari.
Ako se pitate kako je ovakav vladar napustio ovaj svijet, odgovor je naravno – u stilu.
18. augusta 1227. godine, Džingis-kana je ispratilo u zagrebni život čak 2.500 sljedbenika i 400 tjelohranitelja (vojnika). Kada je povorka stigla na udaljeno planinsko mjesto u Mongoliji, prvo je ubijeno 40 djevica koje su trebale pružati Khanu užitke u zagrobnom životu. Zatim, na kraju pogrebne ceremonije, 400 vojnika je ubilo svih 2.500 članova povorke.
Kada se 400 vojnika vratilo u glavni grad, njih je odmah ubila druga grupa vojnika, tako da niko nije mogao otkriti gdje je posljednje počivalište velikog Džingis-kana. Ipak neko je preživio ovaj masovni pokolj – deva. Jedna deva je ostavljena u životu jer je znala pronaći put do grobnice, a u slučaju da porodica želi posjetiti grob Džingis-kana, deva bi ih odvela. Kada bi išli u posjetu grobnici, porodica je morala imati zavezane oči, jer ukoliko bi vidjeli dje se nalazi – i oni bi bili pogubljeni.
Budući da japanci tradicionalno štuju svoje careve kao bogove, i ne čudi da im je dopušteno da ponesu svu svoju imovinu u zagrebni život. Carevi iz Yamato doba su bili posebno poznati posvojim ogromnim grobnicama.
Jedan grob u Sakai gradu, koji se dodjeljuje caru Nintoku (koji je vladao koncem 4. stoljeća prije nove ere), je posebno je impresivan. Umjetno brdo koje obilježava grob ovog cara je dugačko kao 5 nogometnih terena, a unutrašnjost je čak dva puta veća od najveće egipatske piramide!
I kao da to nije bilo dovoljno, grobnica u obliku ključanice je okružena i trostukim jarkom. U izgradnju impresivne strukture uloženo je 20 godina napornog rada i na hiljade života. Bez ikakve sumnje, ovo je najveći grob na svijetu.
Moglo bi vam se svidjeti i...
Preporučujemo:
Tagovano kao: vladari, zagrebni život, zanimljivosti
