5 Zanimljivih činjenica o nindžama

Zbog tajnovitosti koja ih je stoljećima okruživala, (kineski) nindže ili (japanski) shinobi su romantizirani u prozi i teatru, a njihova uloga i vještine su značajno preuveličane i pretjerane. Cijela priča je eskalirala kada su nindže stigle i na filmsko platno, gdje su prikazani kao superiorni nevidljivi ratnici koji se bez problema kreću ispod zemlje, trče po vodi… i lete.

No, danas znamo da je moderni prikaz nindže uglavnom zasnovan na romantiziranoj dramskoj verziji. Jednostavno, reći da su sve nindže bili izuzetno sposbni borci i atentatori bilo bi jednako reći da su svi današnji obavještajci i špijuni sposobni kao James Bond.

Za razliku od samuraja, nindže niko nije volio ili poštovao (osim jonina, gospodara i vrhovnih zapovjednika). Nindže su obavljali poslove koje niko drugi nije želio raditi. Ubijanje ljudi iz zasjede se smatralo nečasnim u Japanu i nindže su se često tretirale kao neophodno zlo.

Sve slike u članku su popularni, a ne stvarni prikazi nindže.

 

5. Prvi nindža

ninja-1

Kao i svaka drevna vještina, i ona koju su nindže usvojile prepuna je mitova i legendi. Ali pažljivim praćenjem istorije, istoričari su zaključili da originalni izvor vještina i filozofije koje su nindže kasnije usvojile u Japanu dolazi iz Indije u kojoj je sve započelo još prije 6000 godina. Filozofija i vještine su polako putovale od Indije do Kine, zatim do Koreje i konačno, u 6. stoljeću stigle i do Japana.

Prema zvaničnoj istoriji Japana, prvi nindža je bio čovjek po imenu Otomono Sahito, špijun koji je radio za Princa Shotokua (574-622), ali ovaj termin je prvi put postao i formalan 1162. godine kada su se susreli Daisuke Togakure, samuraj koji je izgubio svoje posjede, a zatim se odrekao ​​samurajske titule i bushido koda i Kain Doshi, kineski ratnik-redovnik.

Daisuke i Kain su objedinili svoje znanje i iskustvo pod jednim imenom –  Ninjutsu (Ninđucu) koji je postao skup različitih vještina koje uključuju borilačke vještine, strategiju i taktiku gerilskog ratovanja, špijunažu, prikupljanje informacija, snalaženje i preživljavanje u prirodi, skrivanje i prikradanje, kamuflažu, izbjegavanje neprijatelja, infiltraciju, savladavanje prirodnih i umjetnih prepreka, borbu golim rukama, različitim oružjima….

Ninjutsu je uskoro postao čista suprotnost bushida, kodeksa samuraja. Dok su samuraji prije svega cijenili lojalnosti i čast, nindža kod je vrijednovao samo ostvarenje misije – po svaku cijenu. Napadi iz zasjede, otrovi, sabotaže, zavođenje i špijuniranje bili su sramota za jednog samuraja, ali za nindžu, sasvim normalan način života.

 

4. Nindže su bili dio velike špijunske mreže

ninja-2

Glavni zadatak jednog nindže nije bio da ubija neprijatelje, već da bude dio mreže očiju i ušiju na terenu, da špijunira, te da uspješno prenese informaciju do drugog nindže (sve dok ona ne dođe od vladara).

Nema nikakve sumnje u to da su nindže bili i atentatori, međutim, većinu svog vremena provodili su radeći neki svakodnevni posao, na farmi ili marketu, obučeni kao i svaki drugi čovjek u njihovoj okolini. Uvijek su izbjegavali bilo kakav fizički sukob koji bi mogao odati njihove vještine, a samim time otkriti neprijatelju da su špijuni.

Baš poput današnjih obavještajaca, neke su nindže bile više nego sposobne da ubiju neprijatelja, no njihov primarni zadatak je bio da se stope sa okolinom i prikupljaju informacije. Nindže nisu imale formalnu školu borilačkih vještina. Zapravo, u istoriji i ne postoje dokazi da su sve nindže i posjedovale borilačke sposobnosti, a oni koji jesu, naučili su ih od svojih očeva ili starije braće. Jedina formalna obuka bila je shugendo, mistično-duhovna tradicija koja potječe iz pre-feudalnog Japana, u kojoj se percepcija “buđenja” dobiva kroz razumijevanje odnosa između čovjeka i prirode. Ali nisu svi koji su praktikovali shugendo bili nindže, niti su sve nindže prošle shugendo trening.

 

3. Nindže nisu nosili crne uniforme

ninja-3

U modernim filmovima i stripovima, nindže su prikazane u crnom odijelu, sa maskama na licu kroz koje se vide samo njihove oči. Ova nošnja nema nikakve veze za pravim nindžama, a ona dolazi iz kabuki teatara, jedne od tradicionalnih japanskih vrsta zabave koja je nastala u ranom 17. stoljeću. Upravo su u ovim teatrima nastali i brojni mitovi o nindžama koji su romantizirani kroz zabavu, nešto poput preuveličavanja sposobnosti današnjih tajnih agenata kroz likove James Bonda ili Jason Bournea. Tokom predstava, nindže (glumci) su nosili crne uniforme i maske jer su tako izgledali dramatičnije, a uniforme koje su nosili jednostavno su posudili od dekoratera (ako redovno idete u teatar sigurno ste ih primjetili, dekorateri su oni koji u toku predstave mijenjaju postavku scene).

U stvarnosti, tokom dana, nindža je nosio svakodnevnu odjeću kao i svi u njegovoj okolini (kao i svaki razuman špijun), a tokom noćnih misija oblačili su tamno plavu odjeću. Crna boja bi prikazala nindžu kao siluetu, dok se tamno plava daleko bolje uklapa u noćno svjetlo. Tokom potencijalno opasnih misija, nindže su često ispod odjeće nosili verižnjače (ili lančare), tip oklopa koji se sastoji od malih metalnih prstenova vezanih jedan za drugi. Vjeruje se da je upravo ovaj oklop odgovoran za legendu koja kaže da su nindže bili demoni koji nisu mogli biti ubijeni.

Jedna od poznatih uspješnih taktika koje su nindže koristile bila je da se obuku kao i neprijatelj na bojnom polju, kako bi napravili pometnju u redovima ili kako bi se polako izdvojili i napali neprijatelja s leđa.

Ali nindža u tamno plavoj uniformi koji se šulja ulicama i po krovovima je bio daleko od svakodnevnice. Nindža je većinu svog života bio redovnik, obični seljak, poljoprivrednik, kovač, plesač, trgovac… nindža je mogao biti bilo ko.

 

2. Nindže su održavale porodičnu tradiciju

ninja-4

Poput samuraja, nindže su rođeni u struci, u porodicama koje su održavale tradiciju koja se prenosila s koljena na koljeno. Nindža je trenirao od djetinjstva, što je bilo uobičajeno i kod samurajskih porodica.

Pored borilačkih vještina, djeca nindži su od malih nogu učila tehnike preživljavanja i izviđanja, učili su sve o otrovima i eksplozivima – i najvažnije od svega – njihov trening je zahtjevao određen stepen znanja vezanog za zanimanje kojim će se baviti u budućnosti, a koje će prikriti njihovu pravu najmeru.

Danas niko sa sigurnošću ne zna da li je ikada postojala neka organizovana armija koja se sastojala od nindži. Oni su uvijek bili trenirani kao pojedinci u svojoj porodici, te su rijetko djelovali kao skupina.

 

1. Nindže uglavnom nisu imali zadatke da ubiju, ali kada jesu…

ninja-5

Kao što smo napisali iznad, primarni zadatak nindže je bio da prikuplja informacije o neprijatelju, ali s vremena na vrijeme, od njih se tražilo da stave i svoje druge vještine u praksu, kao što su atentat iz zasjede, brutalno ubistvo, sabotaža…

U ovakvim situacijama, nindža je bio dobro pripremljen i opremljen. Jedan od glavnih alata bilo je uže za koje je privezana kuka, koje je omogućavalo nindži da se popne na zid ili krov. Tu su također bile i ostale sprave za otvaranje vrata ili prozora, poput dlijeta, čekića, bušilica, ručnih kuka… Noževi i male pile (hamagari) su također korišteni za bušenje rupa u zidovima, a prijenosni uređaj za slušanje (saoto hikigane) se koristo za prisluškivanje ​​razgovora i detektovanje zvukova.

Što se tiče samog oružja, koristili su sve – od malih noževa do katana na čije su vrhove često stavljali kombinaciju crvene paprike, prašine i željezne prašine kako bi prilikom izvlačenja mača iz korica onesposobili neprijatelja (prašina u oči) prije nego mu zadaju smrtonosni udarac.

Niz različitih vrsta pikada, šiljaka, noževa i nindža zvijezdica, poznati pod zajedničkim imenom Shuriken, bili su važan dio arsenala, ali ih u to vrijeme nisu samo nindže koristile. Shurikeni, uprkos popularnom vjerovanju, uglavnom nisu služili za ubijanje na daljinu (osim ako vrh nije bio umočen u otrov), već za borbu šakama (nindža bi u šakama sakrio šiljak), ili za bacanje na pod, kako bi neprijatelj nagazio na njih.

Ninđe su također bile i među prvim snajperistima na svijetu –  koristili su dostupna oružja, eksploziv i preciznost kada je bilo potrebno da nekoga ubiju iz daljine, ili da zapale vatru koja bi izazvala opću paniku. Bili su jako vješti sa otrovima, ali također i sa barutom (Kayakujutsu) koji su koristili za stvaranje dimne zavjese, ili čak i za pravljenje bombi. Neke bombe su bile namijenjene za puštanje otrovnih plinova, dok su druge bile ispunjene komadićima željeza ili keramičkog šrapnela.

Pored navedenih, nindže su sa sobom (po potrebi) nosili pregršt raznih oružja, od prilagođenih poljoprivrednih alata, pa sve do nagaznih mina, mačeva od trske, boksera i lukova i strijela.

Preporučujemo: 5 Zanimljivih činjenica o gladijatorima

Pratite nas:

Moglo bi vam se svidjeti i...

Sponzorisani sadržaj

loading...