Životinje su predmeti raznih mitova stotinama i hiljadama godina. Čini se da je svaka generacija stvorila novi mit, a većina naše trenutno vjeruje da su šišmiši slijepi, ili da zlatne ribice imaju pamćenje koje traje samo tri sekunde… Ovo su neki od današnjih najpopularnijih mitova o životinjama.
“Kad vam crna mačka pređe put, to znači da životinja negdje ide.”
–Groucho Marx
Nije poznato ko je prvi počeo tvrditi da su šišmiši slijepi, ali kako god, to je danas uveliko prihvaćena ‘činjenica’, iako je u stvarnosti potpuno netačna. Na svijetu postoji oko 1100 vrsta šišmiša, a gotovo svi imaju funkcionalne oči, doduše ne tako razvijene kao oči drugih noćnih životinja – ali ipak funkcionalne.
Postoje dvije glavne skupine šišmiša za koje se vjeruje da su se razvile neovisno jedna o drugoj, ali od zajedničkog pretka.
Prva skupina, Megachiroptera, sastoji se uglavnom od srednjih ili velikih šišmiša koji jedu voće, nektar, a ponekad i male životinje ili ribe. Ove vrste imaju velike oči koje zajedno sa čulom mirisa koriste kao bi locirali i uhvatili plijen. Neki od njih čak ne mogu ni loviti ako noćno nebo nije obasjano mjesečinom, jer ne vide u mraku…
Druga skupina, Microchiroptera ili “mikro šišmiši”, su manji i uglavnom jede kukce. Ove vrste (oko 70% svih šišmiša) koriste eho, odnosno zvuk za navigaciju i pronalazak hrane. Sve do nedavno, vjerovalo se da ovi šišmiši tokom dana ne vide ništa. Međutim, naučnici su dokazali da unatoč slabo razvijenim malim očima, ovi šišmiši vide poprilično dobro tokom dana.
Gotovo svi noćni šišmiši koriste posebni navigacijski sistem koji podsjeća na tehnologiju sonara. Dok leti, visoke frekvencije koje šišmiš proizvodi, a koje se odbijaju od objekate i vraćaju šišmišu kao jeka, ovim noćnim lovcima mogu tačno reći kakva ih okolina okružuje, te gdje se nalaze prepreke i prolazi. Međutim, ako lete tokom dana, oni nemaju potrebu da koriste sonar, već mogu bez ikakvih problema koristiti svoje oči.
Istina je da kameleoni mijenjaju boju, ali to ne čine kako bi se uklopili u okolinu. Oni mijenjaju boju kao odgovor na raspoloženje, temperaturu, zdravlje, komunikaciju, i svjetlo.
Nisu svi kameleoni razvili ovakvu sposobnost, a i oni koji jesu uglavnom imaju ograničene mogućnosti, to jest, mogu promjeniti samo tri boje: zelenu, smeđu i sivu. Kameleoni koji imaju razvijenije sposobnosti, a kojih je daleko manje, mogu promijeniti boje koje uključuju: ružičastu, plavu, crvenu, narančastu, zelenu, crnu, smeđu, žutu, tirkiznu i ljubičastu.
Kameleoni koji mogu mijenjati boju, često će je promijeniti u tamnije nijanse kada im je hladno, te će ležati na suncu tokom tog vremena. Isto tako, ako im je vruće, oni mogu promijeniti boju u svjetliu nijansu koja će bolje odbijati sunčeve zrake.
Najviše promjena boja se dešava tokom promjene raspoloženja ili u svrhu komunikacije. Na primjer, Panther Kameleoni će promijeniti boju u crvenu i žutu kada su ljuti ili se pripremaju za napad. Ovo služi kao upozorenje drugim kameleonima, životinjama i ljudima.
Kameleoni koji mogu promijeniti boju, obično će to učiniti u roku od 20-30 sekundi, a poneakd čak i brže, u zavisnosti od situacije u kojoj se nalaze.
Ovo je još jedan uobičajeni mit koji smo mogli čuti masu puta dok smo odrastali. Ipak, on nije istinit.
Zlatne ribice nemaju pamćenje koje traje 3 sekunde, već pamćenje koje može trajati nekoliko mjeseci, godinu dana, a u nekim slučajevima čak i više. U opsežnim naučnim studijama i eksperimentima sa zlatnim ribicama ustanovljeno je da one mogu razlikovati oblike, boje i zvukove, te iste zapamtiti i po nekoliko mjeseci.
Istraživači su čak uspjeli istrenirati zlatne ribice da guraju poluge, donesu predmete, pa čak i da igraju nogomet (bar neku vrstu ribljeg nogometa, perajometa). Pored toga, ustanovljeno je da one imaju i poprilično dobar osjećaj za vrijeme, s obzirom da se njihovo ponašanje promijeni kada dođe vrijeme da se nahrane (to jest ako se hrane svaki dan u isto vrijeme).
Iako su proglašene kao Nacionalni pas Francuske, a ujedno su u toj državi i omiljeni ljubimci, pudlice ipak ne potječu iz Francuske, kako se često vjeruje.
Pudlice originalno dolaze iz Njemačke, uz dodatni utjecaj Rusije i Danske. Njihovo originalno ime, Pudel, je njemačka fraza koja se grubo može prevesti kao ‘prskanje u vodi’, a ponekad se koristi i kako bi se opisao neko ko se ‘igra u vodi’. Kasnije je od ove riječi nastala engleska riječ Poodle, ili kako je kod nas poznata, Pudlica.
U Francuskoj su pudlice poznate kao ‘Caniche’, što znači pas-patka, a njemačka riječ koja se veže za vodu, kao i francuska koja se veže za životinju koja živi na vodi, nastale su tako što su se pudlice prvenstveno uzgajale kao vodeni psi, odnosno psi koji bi bili korsini kao pomagači prilikom lova patki ili nekih drugih životinja koje žive u, i na vodi.
Dakle, ne samo da pudlice ne dolaze iz Francuske, one također nikada nisu bile planirane kao ‘modni dodatak’ manekenkama, ili slatki umiljati psić, one su prvenstveno uzgajane kao lovački psi.
Pretpostavlja se da je porijeklo ovog mita nastalo kao posljedica obične optičke varke. Pošto nojevi imaju poprilično malenu glavu, kada se sagnu da bi nešto pojeli s poda, iz daljine se čini kao da oni uopšte nemaju glavu, ili da je ona zakopana u pijesak.
Naravno, nojevi ne zakopavaju glavu u pijesak jer bi to za njih značilo sigurnu smrt. Čak i kada ne bi bilo predatora u blizini koji bi objeručke prihvatili ovako serviran obrok, nojevi bi se jako brzo ugušili.
Ako ipak vidite noja kako kopa rupu, a zatim par puta dnevno stavlja glavu u istu, to ne znači da je prepadnut, već da se u rupi nalaze jaja koje par puta dnevno okrene (kljunom).
Preporučujemo: 5 mitova o životinjama u koje većina ljudi vjeruje – 1. dio
Moglo bi vam se svidjeti i...
Preporučujemo:
Tagovano kao: mitovi, zanimljivosti, životinje